Zastava Bosne i Hercegovine

Email Print
01.08.2017.

PRAVILNIK O DOPUNAMA PRAVILNIKA O NASTAVNOM PROGRAMU ZA ČETVRTI RAZRED OSNOVNOG OBRAZOVANJA I VASPITANJA ("Sl. glasnik RS - Prosvetni glasnik", br. 7/2017)


Na osnovu člana 79. stav 4. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS”, br. 72/09, 52/11, 55/13, 35/15 – autentično tumačenje, 68/15, 62/16 –US),

Ministar prosvete, nauke i tehnološkog razvoja donosi

PRAVILNIK
o dopunama Pravilnika o nastavnom programu za četvrti razred osnovnog obrazovanja i vaspitanja

Član 1.

U Pravilniku o nastavnom programu za četvrti razred osnovnog obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS – Prosvetni glasnik”, br. 3/06, 15/06, 2/08, 3/11, 7/11, 1/13, 11/14 i 11/16), u poglavlju: „2. OBAVEZNI I PREPORUČENI SADRŽAJI OBAVEZNIH I IZBORNIH PREDMETA”, u delu: „OBAVEZNI NASTAVNI PREDMETI”, u odeljku: „MATERNjI JEZICI PRIPADNIKA NACIONALNIH MANjINA”, posle nastavnog programa: „HRVATSKI JEZIK”, za četvrti razred, dodaje se nastavni program:„BOSANSKI JEZIK”, za četvrti razred, koji je odštampan uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni deo.

Posle nastavnog programa: „LIKOVNA KULTURA”, za četvrti razred, dodaje se: „NASTAVNI PROGRAM ZA DODATAK NASTAVNOM PROGRAMU LIKOVNA KULTURA U NASTAVI NA BOSANSKOM JEZIKU”, za četvrti razred sa fondom od 24 časa, koji je odštampan uz ovaj pravilnik i čini njegov sastavni deo.

Član 2.

Ovaj pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srbije – Prosvetnom glasniku”.

BOSANSKI JEZIK

ČETVRTI RAZRED

Godišnji fond sati: 180
Sedmični fond sati: 5

Opći cilj nastave Bosanskoga jezika

Temeljni cilj nastave Bosanskoga jezika je osposobiti učenike za jezičku komunikaciju koja im omogućava ovladavanje sadržajima svih nastavnih predmeta i uključivanje u cjeloživotno učenje, razvijanje jezičke i književne sposobnosti, kulture čitanja i njegovanja bosanskoga jezika i književnosti. Ostvarivanje svrhe nastave Bosanskoga jezika uključuje ovladavanje standardnim jezikom, a doprinosi:

– razvijanju jezičko-komunikacijskih sposobnosti pri govornoj i pisanoj upotrebi jezika u svim funkcionalnim stilovima;

– razvijanju literarnih sposobnosti, čitalačkih interesa i kulture;

– razvijanju svijesti o važnosti znanja bosanskoga jezika;

– razvijanju poštovanja prema jeziku bošnjačkog naroda, njegovoj književnosti i kulturi;

– osposobljavanju učenika za samostalno služenje knjigom;

– pripremi učenika za aktivan društveni život u multikulturalnom okruženju;

– razvijanju sposobnosti za permanentno usavršavanje i korištenje novih znanja;

– osposobljavanju učenika za pravilno usmeno i pismeno izražavanje standardnim jezikom;

– uvođenju učenika u osnove obrazovanja i opće kulture;

– razvijanju ljubavi i poštovanja prema kulturnoj baštini svih naroda i narodnosti;

– svestranom razvoju učenikove ličnosti;

– razvijanju sposobnosti pravilnog i smislenog govora;

– stvaranju interesovanja i potrebe za sadržajima medijske kulture.

Opći zadaci nastave Bosanskoga jezika

Nastava Bosanskoga jezika treba da:

– izgrađuje opću kulturu učenika i razvija interesovanje za kontinuirano obrazovanje;

– razvija ljubav prema maternjem jeziku i potrebe da se on njeguje i unapređuje;

– omogući učenicima postupno upoznavanje jezičkih pojava i pojmova, ovladavanje normativnom gramatikom i stilskim mogućnostima bosanskoga jezika;

– razvija pozitivna svojstva i estetski ukus učenika;

– osposobljava učenike za razumijevanje i usvajanje moralnih načela;

– osposobljava učenike za aktivan društveni rad;

– razvija i njeguje ljubav prema domovini;

– njeguje ljubav prema knjizi;

– utječe na usvajanje jezičkih zakonitosti;

– sistemski uvodi učenike u sve oblike usmenog i pisanog izražavanja;

– utječe na razvoj jezičke kulture i izražajnih sposobnosti učenika;

– razvija osjećaj jednakosti, ravnopravnosti, zajedništva i razumijevanja među narodima;

– utječe na usvajanje norme savremenog standardnog bosanskoga jezika;

– osposobljava učenike za doživljavanje i razumijevanje filmskog djela;

– upoznaje učenike sa osnovnim elementima filmskog i pozorišnog izraza;

– razvija etička i estetska svojstva kod učenika;

– omogući učenicima upoznavanje, razvijanje, čuvanje i poštovanje vlastitog nacionalnog i kulturnog identiteta na djelima bosanske književnosti, pozorišne i filmske umjetnosti, kao i drugih umjetničkih ostvarenja;

– osposobljava učenike za upoznavanje, čitanje i tumačenje popularnih i informativnih tekstova iz ilustrovanih enciklopedija i časopisa za djecu;

– podstiče učenika na samostalno jezičko, literarno i scensko stvaralaštvo.

SADRŽAJI PROGRAMA

JEZIK

Gramatika

– Obnavljanje i utvrđivanje znanja usvojenih u prethodnim razredima.

– Uočavanje riječi koje u govoru i pisanju mijenjaju svoj osnovni oblik (promjenljive riječi) – bez definicija i zahtjeva za promjenom po padežima i vremenima.

– Uočavanje riječi koje zadržavaju svoj osnovni oblik u svim situacijama (nepromjenljive riječi) bez imenovanja vrsta tih riječi.

– Imenice – zbirne, gradivne, rod i broj – pojam i prepoznavanje.

– Zamjenice – lične; rod i broj ličnih zamjenica; lična zamjenica u funkciji subjekta u rečenici – pojam i prepoznavanje.

– Pridjevi – prisvojni i gradivni – uočavanje značenja, roda i broja u rečenici.

– Brojevi – glavni (osnovni) i redni – pojam i prepoznavanje u rečenici.

– Glagoli – pojam i osnovna značenja prezenta, perfekta i futura. Vježbe u rečenici zamjenom glagolskih oblika u vremenu, licu i broju.

– Upravni i neupravni govor.

– Rečenica – pojam glagolskog predikata (lični glagolski oblik); uočavanje riječi i grupe riječi (sintagma) u funkciji objekta i priloških odredaba za mjesto, vrijeme i način. Pojam subjekta; uočavanje riječi u funkciji atributa uz imenicu i imeničkog skupa riječi (imenička sintagma). Red rečeničnih članova u rečenici.

– Utvrđivanje i sistematizacija sadržaja obrađenih od I do IV razreda.

Pravopis

– Upotreba velikog slova u pisanju: imena naselja (gradova i sela) i njihovih stanovnika, država i pokrajina i njihovih stanovnika.

– Pisanje prisvojnih pridjeva izvedenih od vlastitih imena (-ov/-ev/-in, -ski/-ški/-čki/-ćki).

– Upotreba zamjenice Vi iz počasti.

– Pisanje suglasnika -j u pridjevskim oblicima na -ski, i u ličnim imenima i prezimenima.

– Pisanje upravnog i neupravnog govora (sva tri modela).

– Pisanje skraćenica tipa: itd., sl., npr.; skraćenica koje označavaju imena država.

– Upotreba interpunkcijskih znakova u rečenici (tačka, upitnik, uzvičnik, zarez, dvije tačke, navodnici, crta).

– Ponavljanje, uvježbavanje i provjeravanje osposobljenosti učenika za primjenu obrađenih pravopisnih pravila.

KNJIŽEVNOST

Lirika

Narodna lirska pjesma: Djevojka je suncu govorila

Narodna balada: Ukradena zlatna jabuka

Šukrija Pandžo: Posljednje laste

Hamza Humo: Prvi snijeg

Džemaludin Latić: Trešnja

Kasim Deraković: Ljetna noć

Enes Kišević: Dažd

Ismet Bekrić: Na brdu iznad grada

Ibrahim Kajan: U očima ptice žute

Bisera Alikadić: Pjesnici

Federiko Garsija Lorka: Luckasta pjesma

Muhidin Šarić: Hrabrost

Suada Hodžić: Od Kulina bana

Dragan Lukić: Drug drugu

Zejćir Hasić: Nikom ne kaži

Bisera Alikadić: Izbor iz poezije

Epika

Narodna pjesma: Tale Ličanin odlazi u Liku (odlomak)

Narodna pripovijetka: Šta god ko kome, sve sebi

Narodna arapska priča: Nasrudin-hodža podvalio filozofiju

Narodna bošnjačka bajka: Pravda i krivda

Mehmed-beg Kapetanović: Majmun i lisica

Grozdana Olujić: Oldanini vrtovi

Ivo Andrić: Aska i vuk

Ćamil Sijarić: Koza

Alija Hasagić Dubočanin: Šarko

Ešref Berbić: Kako je otišlo ljeto

Enes Kahvić: Oluja

Skender Kulenović: Jasen

Dželaludin Rumi Mevlana: Voće života

Rizo Džafić: Mlin na rijeci Uni

Advan Hodžić: Čudo od djeteta

Skender Kulenović: Abez

Alija Hasagić Dubočanin: Crvena olovka

Ethem Mulabdić: Bajram

Ela Peroci: Majčin dar

Branislav Nušić: Prva ljubav

Milutin Milanković: Zvjezdani prah vasione

Antoan de Sent Egziperi: Mali princ (odlomak)

Oskar Vajld: Sretni kraljević i druge bajke (izbor)

Luis Kerol: Alisa u zemlji čuda

Rene Gijo: Bijela Griva

Alija Dubočanin: Tiha rijeka djetinjstva

Ahmet Hromadžić: Patuljak iz zaboravljene zemlje

Drama

Zejćir Hasić: Alija Đerzelez spašava carevu šćer

Gvido Tartalja: Podjela uloga

Dopunski izbor

Pored navedenih djela, nastavnik i učenici slobodno biraju najmanje dva, a najviše još pet djela za obradu.

Izbor iz knjiga, enciklopedija i časopisa za djecu.

Čitanje i tumačenje teksta

– Razvijanje tehnike čitanja, razumijevanja i reprodukcije pročitanog sa ili bez elemenata stvaralaštva.

– Čitanjem do novih informacija i novih znanja.

– Čitanje kao činilac razvoja dječijeg govornog izraza.

– Čitanje u funkciji etičkog i estetskog odgoja.

– Uvježbavanje samostalnog čitanja pomoću uputstva tipa: prethodno pročitati tekst, obilježiti manje poznate riječi koje su teške za izgovor, uvježbati izgovor markiranih riječi.

– Prilagođavanje glasa prirodi teksta.

– Razvijanje sposobnosti samostalne interpretacije pročitanog i sposobnosti izdvajanja bitnih elemenata.

– Uočavanje i tumačenje pjesničkih slika, toka radnje, glavnih likova i osnovnih poruka u književnom djelu. Uočavanje značajnih pojedinosti u opisu prirode (otkrivanje čulnih draži: vizuelnih, akustičkih, kinetičkih, taktilnih, mirisnih i drugih). Ukazivanje na značajna mjesta, izraze i riječi kojima su izazvani pojedini utisci u poetskim, proznim i dramskim tekstovima.

– Razvijanje sposobnosti oblikovanja smislenog sadržaja, prepoznavanje kompozicionih cjelina; stvaranje plana. Zapažanje činilaca koji u raznim situacijama djeluju na postupke glavnih junaka (spoljašnje i društvene okolnosti, unutrašnji podsticaji – osjećanja, namjere, želje).

– Kazivanje napamet naučenih poetskih i proznih cjelina i odlomaka. Scenske improvizacije.

Književnoteorijski pojmovi

Lirika

– Narodna poezija; lirske i epske pjesme – osnovna obilježja;

– narodna balada – na nivou prepoznavanja;

– umjetnička lirska pjesma – osnovna obilježja;

– stilska sredstva: poređenje i epitet;

– osnovni motiv i sporedni motivi u lirskoj pjesmi;

– pjesničke slike: vizuelni i akustični elementi u pjesničkoj slici;

– pjesnička slika izražena bojom i zvukom.

Epika

– Zapažanje i oblikovanje teme i ideje u književnom djelu;

– fabula i kompozicija u književnom djelu;

– karakterizacija likova u književnom djelu;

– uočavanje karakterističnih dijelova teksta, rečenica i riječi kojima se direktno izražava osnovna misao, piščevi stavovi i stavovi likova;

– izbor karakterističnih mjesta u tekstu: opis lika, dijalog, mjesto i vrijeme radnje, pojačavanje dinamičnosti i humora u tekstu;

– razlikovanje govora pripovjedača i govora likova; dijalog i monolog;

– priča i roman – razlike;

– roman za djecu – osnovna obilježja;

– zapažanje logičkih cjelina u kompoziciji teksta.

Funkcionalni pojmovi

Podsticanje učenika da shvataju i usvajaju pojmove: glavno, sporedno, mašta, zbilja, utisak, raspoloženje, interesovanje, okolnost, situacija, ispoljavanje; podstrek, uslov, poređenje, procjenjivanje, tvrdnja, dokaz, zaključak; divljenje, oduševljenje, ljubav (prema čovjeku, domovini, radu, prirodi); privlačnost, iskrenost, pravičnost, plemenitost.

KULTURA IZRAŽAVANJA

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja

Prepričavanje:

– prepričavanje teksta sa promjenom gramatičkog lica;

– prepričavanje bez obaveznog sastavljanja plana;

– prepričavanje s usmjerenjem na sažimanje teksta.

Pričanje:

– pričanje na osnovu datih tematskih riječi;

– nastavljanje priče inspirisane datim početkom.

Opisivanje:

– opis pejzaža;

– opis književnog lika.

Izvještavanje:

– izvještavanje o nekom događaju.

Usmena i pismena vježbanja

Ortoepija

Uočavanje naglašenih i nenaglašenih riječi: vježbe u izgovaranju akcenatskih cjelina. Vježbe za otklanjanje grešaka koje se javljaju u govoru učenika.

Izgovor svih suglasnika i glasovnih grupa u skladu sa književnojezičkom normom č, ć, dž, đ, h; -je i -ije; -ds - (ljudskih), -io, -ao itd. Vježbe za otklanjanje grešaka koje se javljaju u govoru i pisanju učenika.

Uočavanje diferencijalne (distinktivne) funkcije akcenta u riječima istog glasovnog sastava, a različitog akcenta.

Ortoepske vježbe:

Uvježbavanje pravilnog izgovora riječi, iskaza, rečenica, kratkih narodnih umotvorina (poslovica, brzalica, zagonetki, pitalica, kraćih tekstova); slušanje zvučnih zapisa, kazivanje napamet lirskih i epskih tekstova; snimanje kazivanja i čitanja, analiza snimka i vrednovanje.

Diktati: sa dopunjavanjem, izborni, slobodni, kontrolni diktat; autodiktat.

Leksičke i semantičke vježbe: građenje riječi – formiranje porodica riječi; iznalaženje sinonima i antonima, uočavanje semantičke funkcije akcenta; neknjiževne riječi i tuđice – njihova zamjena jezičkim standardom; osnovno i preneseno značenje riječi.

Sintaksičke i stilske vježbe: sastavljanje i pisanje rečenica prema posmatranim predmetima, slici i zadanim riječima; sastavljanje i pisanje pitanja o tematskoj cjelini u tekstu, na slici, u filmu, pozorištu.

Prepisivanje rečenica u cilju savladavanja pravopisnih pravila i usavršavanja tehnike pravilnog, urednog i čitkog pisanja latiničnim i ćiriličnim pismom.

Vježbe za bogaćenje rječnika i traženje pogodnog izraza.

Uočavanje i otklanjanje beznačajnih pojedinosti i suvišnih riječi u tekstu i govoru. Otklanjanje nejasnosti i dvosmislenosti.

Uvježbavanje tehnike izrade pismenog sastava: analiza teme, određivanje njenog težišta; posmatranje, uočavanje i izbor građe; raspoređivanje pojedinosti; elementi kompozicije.

Osam domaćih pismenih zadataka i njihova analiza na času.

Četiri školska pismena zadatka – dva u prvom i dva u drugom polugodištu. Jedan čas za izradu i dva časa za analizu zadataka i pisanje poboljšane verzije sastava.

MEDIJSKA KULTURA

– Izražajna sredstva filmskog/pozorišnog djela: kadar, montaža, muzika, dijalog u filmu ili pozorišnoj predstavi.

– Film – književno djelo – pozorište – uočavanje sličnosti razlika.

– Razumijevanje filmskog djela (ekrana/filma i televizije).

– Povezivanje kadrova po sjećanju (sposobnost identifikacije mjesta i vremena, likova i objekata radnji, povezanost radnji, odnosa i sukoba među likovima).

NAČIN OSTVARIVANJA PROGRAMA

Čitanje i pisanje

U četvrtom razredu osmogodišnje osnovne škole čitanje je u funkciji razumijevanja sadržaja, doživljaja i estetskih vrijednosti teksta (misli se na tekstove štampane latinicom i ćirilicom).

Važno je insistirati na pravilnom čitanju štampanih i pisanih slova latinice i ćirilice, voditi računa o pravilnosti, brzini i izražajnosti čitanja. U četvrtom razredu učenici treba da samostalno čitaju nepoznate tekstove i da brzo pronalaze važne informacije.

Izražajno čitanje njeguje se sistematski, uz stalno povećavanje zahtjeva i nastojanje da se što potpunije iskoriste sposobnosti učenika za postizanje visokog kvaliteta u vještini čitanja. Vježbanja u izražajnom čitanju izvode se planski i uz solidno nastavnikovo i učenikovo pripremanje. U okviru svoje pripreme nastavnik blagovremeno odabira pogodan tekst i studiozno proučava one njegove osobenosti koje utječu na prirodu izražajnog čitanja. U skladu sa misaono-emotivnim sadržajem teksta, nastavnik zauzima odgovarajući stav i određuje situacionu uslovljenost jačine glasa, ritma, tempa, intonacije, pauza, rečeničnog akcenta i glasovnih transformacija. Pri tome se povremeno služi audio snimcima uzornih interpretativnih čitanja.

Izražajno čitanje uvježbava se na tekstovima različite sadržine i oblika; koriste se lirski, epski i dramski tekstovi u prozi i stihu, u narativnom, deskriptivnom, dijaloškom i monološkom obliku. Posebna pažnja posvećuje se emocionalnoj dinamici teksta, njegovoj dramatičnosti i govorenju iz perspektive pisca i pojedinih likova.

U odjeljenju treba obezbijediti odgovarajuće uslove za izražajno čitanje i kazivanje – učenicima u ulozi čitača i govornika valja obezbijediti mjesto ispred odjeljenskog kolektiva, u odjeljenju stvoriti dobru slušalačku publiku, zainteresovanu i sposobnu da kritički i objektivno procjenjuje kvalitet čitanja i kazivanja. Posredstvom audio snimka, učenicima povremeno treba omogućiti da čuju svoje čitanje i da se kritički osvrću na svoje umijenje. Na časovima obrade književnih djela primjenjivat će se učenička iskustva u izražajnom čitanju, uz stalno nastojanje da svi oblici govornih aktivnosti budu korektni i uvjerljivi. Čitanje u sebi je najproduktivniji oblik stjecanja znanja pa mu se u nastavi poklanja posebna pažnja. Ono je uvijek usmjereno i istraživačko; pomoću njega se učenici osposobljavaju za svakodnevno stjecanje informacija i za učenje.

Vježbe čitanja u sebi neposredno se uklapaju u ostale oblike rada i uvijek su u funkciji svestranijeg stjecanja znanja i razumijevanja ne samo književnog djela, već i svih osmišljenih tekstova.

Primjena tekst metode u nastavi podrazumijeva vrlo efikasne vježbe za savladavanje brzog čitanja u sebi s razumijevanjem i doprinosi razvijanju sposobnosti učenika da čitaju fleksibilno, da usklađuju brzinu čitanja sa ciljem čitanja i karakteristikama teksta koji čitaju.

Kvalitet čitanja u sebi podstiče se prethodnim usmjeravanjem učenika na tekst i davanjem odgovarajućih zadataka, a potom i obaveznim provjeravanjem razumijevanja pročitanog teksta, odnosno ostvarenja dobijenih zadataka. Informativno, produktivno i analitičko čitanje najuspješnije se podstiče samostalnim istraživačkim zadacima koji se učenicima daju u pripremnom postupku za obradu teksta ili obradu sadržaja iz gramatike i pravopisa. Tim putem se unapređuje logika i brzina čitanja, a naročito brzina shvatanja pročitanog teksta, čime se učenici osposobljavaju za samostalno učenje.

Na ovom nivou potrebno je da se insistira na razvijanju sposobnosti izražavanja misli, osjećanja, stavova logički strukturiranim i gramatički tačnim rečenicama uz uvažavanje kompozicijskih cjelina u pisanom radu. Posebno je važno da se tokom četvrtog razreda, u okviru ove oblasti, usavršava tehnika pisanja i estetska strana rukopisa.

Književnost

Osnovni zadatak ovog nastavnog područja je insistiranje na razvijanju recepcijskih sposobnosti, osjetljivosti za umjetničko kazivanje, obogaćivanje emotivnog svijeta, smisla i sposobnosti za prepoznavanje i izražavanje ljepote riječima.

Sa obradom teksta počinje se poslije uspješnog interpretativnog čitanja naglas i čitanja u sebi. Književnoumjetničko djelo se čita, prema potrebi i više puta, sve dok ne izazove odgovarajuće doživljaje i utiske koji su neophodni za dalje upoznavanje i proučavanje teksta. Razni oblici ponovljenog i usmjerenog čitanja djela u cjelini, ili njegovih odlomaka, obavezno će se primjenjivati u obradi lirske pjesme i kraće proze.

Pri obradi teksta primjenjivat će se u većoj mjeri jedinstvo analitičkih i sintetičkih postupaka i gledišta. Značajne pojedinosti, elementarne slike, ekspresivna mjesta i stilsko-jezički postupci neće se posmatrati kao usamljene vrijednosti, već ih treba sagledavati kao funkcionalne dijelove viših cjelina i tumačiti u prirodnom sadejstvu s drugim umjetničkim činiocima. Književnom djelu pristupa se kao složenom i neponovljivom organizmu u kome je sve uslovljeno uzročno-posljedičnim vezama, podstaknuto životnim iskustvom i uobličeno stvaralačkom maštom.

Metodika nastave književnosti već nekoliko decenija, teorijski i praktično, razvija i stalno usavršava nastavnikov i učenikov istraživački, pronalazački i stvaralački odnos prema književnoumjetničkom djelu. Književnost se u školi ne predaje i ne uči, već čita, usvaja, u njoj se uživa i o njoj raspravlja. To su putevi da nastava književnosti širi učenikove duhovne vidike, razvija istraživačke i stvaralačke sposobnosti učenika, kritičko mišljenje i umjetnički ukus, pojačava i kultiviše literarni, jezički i životni senzibilitet.

Moderna i savremena organizacija nastave maternjeg jezika i književnosti podrazumijeva aktivnu ulogu učenika u nastavnom procesu. U savremenoj nastavi književnosti učenik ne smije biti pasivni slušalac koji će u određenom trenutku reproducirati „naučeno gradivo”, odnosno nastavnikova predavanja, već aktivni subjekat koji istraživački, stvaralački i satvorački učestvuje u proučavanju književnoumjetničkih ostvarenja.

Učenikova aktivnost treba da svakodnevno prolazi kroz sve tri radne etape; prije časa, u toku časa i poslije časa. U svim etapama učenik se mora sistematski navikavati da u toku čitanja i proučavanja djela samostalno rješava brojna pitanja i zadatke, koji će ga u punoj mjeri emocionalno i misaono angažirati, pružiti mu zadovoljstvo i pobuditi istraživačku radoznalost. Takvi zadaci bit će najmoćnija motivacija za rad što je osnovni uslov da se ostvare predviđeni interpretativni dometi. Nastavnik valja da postavi zadatke koji će učenika podsticati da uočava, otkriva, istražuje, procjenjuje i zaključuje. Nastavnikova uloga jeste u tome da osmišljeno pomogne učeniku tako što će ga podsticati i usmjeravati, nastojeći da razvija njegove individualne sklonosti i sposobnosti, kao i da adekvatno vrednuje učeničke napore i rezultate u svim oblicima tih aktivnosti.

Proučavanje književnoumjetničkog djela u nastavi je složen proces koji započinje nastavnikovim i učenikovim pripremanjem (motivisanje učenika za čitanje, doživljavanje i proučavanje umjetničkog teksta, čitanje, lokalizovanje umjetničkog teksta, istraživački pripremni zadaci) za tumačenje djela, svoje najproduktivnije vidove dobija u interpretaciji književnog djela na nastavnom času, a u oblicima funkcionalne primjene stječenih znanja i umijenja nastavlja se i poslije časa: u produktivnim obnavljanjima znanja o obrađenom nastavnom gradivu, u poredbenim izučavanjima književnoumjetničkih djela i istraživačko-interpretativnim pristupima novim književnoumjetničkim ostvarenjima. Središnje etape procesa proučavanja književnoumjetničkog djela u nastavi jesu metodološko i metodičko zasnivanje interpretacije i njeno razvijanje na nastavnom času.

Učenike treba navikavati na to da svoje utiske, stavove i sudove o književnom djelu podrobnije dokazuju činjenicama iz samoga teksta i tako ih osposobljavati za samostalan iskaz, istraživačku djelatnost i zauzimanje kritičkih stavova prema proizvoljnim ocjenama i zaključcima.

Na časovima lektire primjenjuju se isti nastavni postupci kao u interpretaciji književnog teksta. Usmenom analizom pročitanog djela uočavaju se, ponavljaju i sistematiziraju tekstovi obrađeni na časovima interpretacije književnog teksta, s povećanim zahtjevima u osamostaljivanja učenika. Učenicima možemo dati neki podatak više o pročitanom djelu ili autoru, ali ih ne smijemo opterećivati zahtjevnim pojmovima.

Učenicima je potrebno dati kraća uputstva za vođenje pisanih pribilješki kojima će se koristiti u razgovoru o pročitanom djelu.

Književni pojmovi

Književne pojmove učenici će upoznavati uz obradu odgovarajućih tekstova i pomoću osvrta na prethodno čitalačko iskustvo. Tako će se, naprimjer, tokom obrade neke rodoljubive pjesme, a uz poredbeni osvrt na dvije-tri ranije pročitane pjesme iste vrste, razvijati pojam rodoljubive pjesme i stjecati saznanje o toj lirskoj vrsti. Upoznavanje metafore bit će pogodno tek kada su učenici u prethodnom i predteorijskom postupku otkrivali izražajnost izvjesnog broja metaforičkih slika, kad neke od njih već znaju napamet i nose ih kao umjetničke doživljaje. Jezičko-stilskim izražajnim sredstvima prilazi se s doživljajnog stanovišta; polazit će se od izazvanih umjetničkih utisaka i estetičke sugestije, pa će se potom istraživati njihova jezičko-stilska uslovljenost.

Funkcionalni pojmovi

Funkcionalni pojmovi se ne obrađuju posebno, već se u toku nastave ukazuje na njihovu primjenu značenja. Učenici ih spontano usvajaju u procesu rada, u tekućim informacijama na časovima, a uz paralelno prisustvo riječi i njome označenog pojma. Potrebno je samo podsticati učenike da navedene riječi (a i druge slične njima) razumiju i shvate i da ih primjenjuju u odgovarajućim situacijama. Ako, naprimjer, na zahtjev da se uoče i objasne okolnosti koje utječu na ponašanje nekog lika, učenik navede te okolnosti, onda je to znak (i provjera) da je taj pojam i odgovarajuću riječ shvatio u punom značenju.

U usmenom i pismenom izražavanju uzgredno će se provjeravati da li učenici pravilno shvataju i upotrebljavaju riječi: uzrok, uvjet, situacija, poruka, odnos i sl. Tokom obrade književnih djela, kao i u okviru govornih i pismenih vježbi, nastojat će se da učenici otkrivaju što više osobina, osjećanja i duševnih stanja pojedinih likova, pri čemu se te riječi bilježe i tako spontano bogati rječnik funkcionalnim pojmovima.

Jezik (gramatika, ortografija, ortoepija)

Gradivo iz gramatike raspoređeno je tako da je izbjegnuto ponavljanje. Ponavljanje gradiva iz prethodnih razreda nije potpuno negirano, ali će se primjenjivati samo kao vid nastavnog principa: povezivanja neobrađenog i nepoznatog gradiva sa obrađenim i poznatim. Taj princip morao je doći do izražaja u programskim cjelinama značajnim za odgojno-obrazovni rad. Pošto se obrada pojedinih programskih cjelina zaokružuje u pojedinim razredima, predviđeno je, radi održavanja kontinuiteta u znanjima učenika, ponavljanje takvog gradiva.

Pravopis se savlađuje putem sistematskih vježbanja elementarnih i složenih koje se organiziraju često, raznovrsno i različitim oblicima pismenih vježbi. Pored toga, učenike vrlo rano treba upućivati na služenje pravopisom i pravopisnim rječnikom (školsko izdanje).

Vježbe za usvajanje i utvrđivanje znanja iz gramatike do nivoa njegove praktične primjene u novim govornim situacijama proističe iz programskih zahtjeva, ali su u velikoj mjeri uslovljene konkretnom situacijom u odjeljenju - govornim odstupanjima od književnog jezika, kolebanjima, greškama koje se javljaju u pismenom izražavanju učenika. Stoga se sadržaj vježbanja u nastavi jezika mora određivati na osnovu sistematskog praćenja govora i pisanja učenika. Tako će nastava jezika biti u funkciji osposobljavanja učenika za pravilno komuniciranje savremenim književnim bosanskim jezikom.

U nastavi gramatike izrazito su funkcionalni oni postupci koji uspješno suzbijaju učenikovu misaonu inertnost, a razvijaju radoznalost i samostalnost učenika, što pojačava njihov istraživački i stvaralački odnos prema jeziku. Navedena usmjerenja nastavnog rada podrazumijevaju njegovu čvrstu vezanost za životnu, jezičku i umjetničku praksu, odnosno za odgovarajuće tekstove i govorne situacije. Zbog toga je ukazivanje na određenu jezičku pojavu na izolovanim rečenicama, istrgnutim iz konteksta, označeno kao izrazito nepoželjan i nefunkcionalan postupak u nastavi gramatike. Usamljene rečenice, lišene konteksta, postaju mrtvi modeli, podobni da se formalno kopiraju, uče napamet i reproduciraju, a sve to sprečava svjesnu aktivnost učenika i stvara pogodnu osnovu za njihovu misaonu inertnost.

Savremena metodika nastave ističe niz saodnosnih metodičkih radnji koje valja primijeniti u nastavnoj obradi programskih jedinica iz jezika i koje omogućuju da svaki cjelovit saznajni put, počev od onog koji je uokviren školskim časom, dobije svoju posebnu strukturu.

Obrada novih nastavnih (programskih) jedinica podrazumijeva primjenu sljedećih metodičkih radnji:

– Korištenje pogodnog polaznog teksta (jezičkog predloška) na kome se uviđa i objašnjava odgovarajuća jezička pojava. Najčešće se koriste kraći umjetnički, naučno-popularni i publicistički tekstovi, a i primjeri iz pismenih radova učenika.

– Korištenje iskaza (primjera iz prigodnih, tekućih ili zapamćenih) govornih situacija.

– Podsticanje učenika da polazni tekst dožive i shvate u cjelini i pojedinostima.

– Utvrđivanje i obnavljanje znanja o poznatim jezičkim pojavama i pojmovima koji neposredno doprinose boljem i lakšem shvatanju novog gradiva. (Obično se koriste primjeri iz poznatog teksta.)

– Upućivanje učenika da u tekstu, odnosno u zapisanim iskazima iz govorne prakse, uočavaju primjere jezičke pojave koja je predmet saznavanja.

– Najavljivanje i bilježenje nove nastavne jedinice i podsticanje učenika da zapaženu jezičku pojavu istraživački sagledaju.

– Saznavanje bitnih svojstava jezičke pojave (oblika, značenja, funkcije, promjene, izražajnih mogućnosti...).

– Sagledavanje jezičkih činjenica (primjera) sa raznih stanovišta, njihovo uspoređivanje, opisivanje i klasificiranje.

– Definiranje jezičkog pojma; isticanje svojstva jezičke pojave i uočenih zakonitosti i pravilnosti.

– Prepoznavanje, objašnjavanje i primjena saznatog gradiva u novim okolnostima i u primjerima koje navode sami učenici (neposredna dedukcija i prvo vježbanje).

– Utvrđivanje, obnavljanje i primjena stječenog znanja i umijenja (dalja vježbanja, u školi i kod kuće).

Navedene metodičke radnje međusobno se dopunjuju i prožimaju, a ostvaruju se u sukcesivnoj i sinhronoj postavci. Neke od njih mogu biti ostvarene prije nastavnog časa na kome se razmatra određena jezička pojava, a neke i poslije časa. Tako, naprimjer, dobro je da tekst na kome se usvaja gradivo iz gramatike bude ranije upoznat, a da pojedine jezičke vježbe budu predmet učeničkih domaćih zadataka.

Što se tiče ortoepije i ortografije predviđeno je da se gradivo iz ove oblasti obrađuje i uvježbava kao sastavni dio rada na gramatičkom gradivu (pisanje vlastitih imenica radi se uz rad na imenicama, pravopisna pravila o pisanju pridjeva uz pridjeve...).

Kultura izražavanja

Ovo područje predstavlja didaktičko metodički strukturiran sistem vježbi za osposobljavanje učenika da svoje misli, želje, namjere i osjećanja, što logičnije, te gramatički i stilski što pravilnije izražavaju u usmenoj i pisanoj formi.

Nastava kulture izražavanja, prema tome, predstavlja sistem vježbi u kome se učenici osposobljavaju da znanja, umijeća i navike stječene u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, kao i u nastavi drugih predmeta, a koji doprinose bogaćenju učeničkog logičkog mišljenja i jezičkog izraza, primjene u usmenom i pisanom izražavanju.

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja u mlađim razredima predstavljaju temeljne programske sadržaje za stjecanje, usavršavanje i njegovanje valjane i pouzdane jezičke kulture najmlađeg učenika. Neki od tih oblika (prepričavanje, pričanje) prisutni su i u prethodnim ispitivanjima djece za upis u školu što znači da na njih valja gledati kao na jezičko iskustvo koje polaznici u izvjesnoj mjeri već posjeduju. Otuda i potreba da se sa usavršavanjem i njegovanjem tih osnovnih oblika govornog komuniciranja otpočne i prije formalnog opismenjavanja učenika.

Da bi se zadaci nastave iz bosanskoga jezika i književnosti ostvarivali što funkcionalnije i u nastavi kulture izražavanja, ovo područje je iz didaktičko-metodičkih razloga podijeljeno na oblike izražavanja: prepričavanje, pričanje i opisivanje.

Prepričavanje raznovrsnih sadržaja predstavlja najjednostavniji način učeničkog jezičkog ispoljavanja u nastavnim okolnostima. I dok se u pomenutim prethodnim ispitivanjima, kao i u pripremama za usvajanje početnog čitanja, reproduciranju određenih sadržaja pristupa slobodno, već od kraja tzv. bukvarske nastave pa nadalje valja mu pristupiti planski, osmišljeno i kontinuirano. To znači, najprije, da se unaprijed zna (a to se definira u operativnim planovima rada učitelja) koje će sadržaje učenik prepričavati u nastavnim okolnostima. Njihov izbor treba da obuhvati ne samo tekstove, i ne samo one iz čitanki, već i iz drugih medijskih oblasti (štampa, pozorište, film, radio, televizija i sl.). Potom, učenike valja blagovremeno motivirati, podsticati i usmjeravati na ovaj vid jezičkog izražavanja, a to znači – omogućiti im da se samostalno pripreme za prepričavanje, ali u koje će istovremeno biti integrisani i odgovarajući programski zahtjevi.

Pričanje u odnosu na prepričavanje jeste složeniji oblik jezičkog izražavanja učenika, jer dok je prepričavanje uglavnom reproduciranje pročitanog, odslušanog ili viđenog sadržaja, pričanje predstavlja osoben vid stvaralaštva koje se oslanja na ono što je učenik doživio ili proizveo u svojoj stvaralačkoj mašti. Zato pričanje traži poseban intelektualni napor i jezičku izgrađenost, te učenika svestrano angažira: u izboru tematske građe i njenih značajnih pojedinosti, u komponovanju odabranih detalja i u načinu jezičkog uobličavanja svih strukturnih elemenata priče. Metodički pristup ovom značajnom obliku usavršavanja i njegovanja učenike jezičke kulture u osnovi je isti kao i kod prepričavanja (valjano funkcionalno lokaliziranje u planovima rada, osmišljeno povezivanje sa srodnim sadržajima iz ostalih predmetnih područja, a naročito sa čitanjem i tumačenjem teksta, osmišljeno i inventivno motivisanje, usmjeravanje i podsticanje učenika da u pričanju ostvare što svestraniju misaonu i jezičku perspektivu, umješno vrednovanje učeničkih domašaja u pričanju i dr.). Posebno treba voditi računa o tome da pričanje u funkciji čitanja i tumačenja teksta (u tzv. uvodnom dijelu časa) ne preraste u shematizirano i površno nabrajanje/imenovanje određenih pojavnosti, a da se pri tom zanemari individualni pristup učenika datoj predmetnosti, te da izostane stvaranje priče kao cjelovite mentalne predstave, dovoljno prepoznatljive i valjano misaono i jezički uobličene. Pričanje, koliko god bilo izazovno u svim svojim segmentima za jezičko ispoljavanje najmlađih učenika, načelno valja realizirati kao dio šireg nastavnog konteksta u kome će se saodnosno i funkcionalno naći i drugi oblici jezičkog izražavanja, a naročito opisivanje.

Opisivanje jeste najsloženiji oblik jezičkog izražavanja na nivou najmlađih razreda. Ono je manje ili više zastupljeno u svakodnevnom govoru, jer je neophodno za jasno predstavljanje suštinskih odnosa između predmeta, stvari, bića i drugih pojmova i pojava u svakoj životnoj situaciji. Jer, dok je za prepričavanje osnova određeni sadržaj, za pričanje podsticaj neko događanje, doživljaj, dotle za opisivanje nisu neophodne neke posebne okolnosti, već se ono koristi kad god se dođe u dodir sa pojavnostima koje u svakodnevnom jezičkom komuniciranju mogu skrenuti pažnju na sebe. No, zbog brojnih uzrasnih ograničenja u radu sa najmlađim učenicima, ovoj vrsti jezičkog komuniciranja valja pristupiti posebno odgovorno i uz naročito poštovanje principa nastavne uslovnosti i postupnosti u zahtjevima: osposobljavanje učenika da pažljivo posmatraju, uočavaju, otkrivaju, zapažaju, uspoređuju, pa tek onda datu predmetnost da misaono zaokruže i jezički uobliče. Kako se opisivanje vrlo često dovodi u blisku vezu sa čitanjem i tumačenjem teksta (naročito književnoumjetničkog) to je potrebno stalno usmjeravati učeničku pažnju na ona mjesta u takvim tekstovima koja obiluju opisnim elementima, a posebno kada se opisuju predmeti, enterijer, biljke i životinje, književni likovi, pejzaž i sl., jer su to i najbolji obrasci za spontano usvajanje opisivanja kao trajne vještine u jezičkom komuniciranju. Pošto je za opisivanje potreban veći misaoni napor i duže vrijeme za ostvarenje duže zamisli – valja prednost dati pismenoj formi opisivanja nad usmenom. Ostali opći metodički pristupi ovom značajnom obliku jezičkog izražavanja isti su ili slični kao i kod prepričavanja i pričanja (od planiranja, preko realizacije planiranih aktivnosti, do vrednovanja postignutog i funkcionalnog povezivanja sa srodnim sadržajima kakvi su i usmena i pismena vježbanja za stjecanje, usavršavanje i njegovanje jezičke kulture učenika).

Vježbe izražavanja izvode se u obliku usmenih i pisanih vježbi. Vježbe usmenog izražavanja sadrže određeni nastavni rad, razmatranje teksta (kao uzorka) u kome je primijenjen konkretan oblik izražavanja, upoznavanje učenika s tim oblikom izražavanja, zatim rad kojim se učenici pripremaju za uspješno samostalno pisano izražavanje u određenom obliku. Tekst se može uzeti iz odgovarajućih udžbenika, literature i listova za djecu. Vježbi pisanog izražavanja prethodi vježba usmenog izražavanja izuzev kada je u pitanju periodično provjeravanje pismenosti učenika u odabranom obliku izražavanja.

Oblici vježbi izražavanja dati su u programu postupno: od lakših ka težim, od jednostavnijih ka složenijim i od rjeđih ka češćim u komuniciranju s ljudima.

Svaka od programiranih vježbi planira se i ostvaruje u onom nastavnom kontekstu u kome se javlja potreba za funkcionalnim usvajanjem date jezičke pojave ili utvrđivanja, obnavljanja ili sistematiziranja znanja i primjene tih znanja u konkretnoj jezičkoj situaciji. To znači da se, načelno, sve te ili njima slične vježbe ne realiziraju na posebnim nastavnim časovima već se planiraju u sklopu osnovnih oblika jezičkog izražavanja (prepričavanje, pričanje, opisivanje) ili odgovarajućih programskih sadržaja ostalih predmetnih područja (čitanje i tumačenje teksta, gramatika i pravopis, osnove čitanja i pisanja). Upravo u osmišljenim saodnosnim postavkama ta vježbanja višestruko utječu na podizanje nivoa učeničke jezičke kulture.

Medijska kultura

Rad na ovom području ne počiva samo na verbalnom savladavanju elemenata filmske tehnike, radio emisija i štampe, nego na gledanju i analizi filmova, emisija i štampe. U tu svrhu u programu su jasno formulirani i određeni zahtjevi koji polaze od analize sadržajnih i formalnih elemenata doživljaja i razumijevanja pojedinih segmenata medijske kulture i do usvajanja osnovnih pojmova iz navedenih oblasti. To bi bio najefikasniji put u ostvarenju elementarne medijske naobrazbe.

NASTAVNI PROGRAM ZA DODATAK NASTAVNOM
PROGRAMU LIKOVNA KULTURA U NASTAVI
NA BOSANSKOM JEZIKU
(za četvrti razred sa fondom od 24 časa)

Napomena: U prijedlogu Plana i programa za dodatak likovnoj kulturi u nastavi na bosanskom jeziku dat je važeći plan i program Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja koji se primjenjuje i u nastavi na bosanskom jeziku. Na samom kraju date su nastavne jedinice koje kroz primjere obrađuju kulturu i umjetnost SANDŽAČKIH BOŠNJAKA, i to u procentu od 30%

LIKOVNA KULTURA ZA ČETVRTI RAZRED
(fond časova 72)

SADRŽAJI PROGRAMA:

1. KOLAŽ, FROTAŽ, DEKOLAŽ I ASAMBLAŽ (površinski i trodimenzionalni kolaž) (6+4)

– Kolaž (dvodimenzionalni – površinski kolaž)

– Pojmovi: kolaž, frotaž, dekolaž, asamblaž

– Frotaž

– Dekolaž (naslojavanje, docrtavanje, doslikavanje...)

– Asamblaž (trodimenzionalni kolaž, instalacije, prošireni mediji...)

2. VEZIVANJE OBLIKA U TRODIMENZIONALNOM PROSTORU I U RAVNI (6+4)

– Komponovanje apstraktnih oblika u prostoru prema položenoj, kosoj ili uspravnoj liniji

– Organizacija bojenih oblika u odnosu na ravan u prostoru

– Organizacija trodimenzionalnih oblika u prostoru i na ravni

– Pojmovi: akvarel, pastel, tempera

3. SLIKARSKI MATERIJALI I TEHNIKE (6+4)

– Karakteristike akvarel tehnike

– Karakteristike pastelnih boja i kreda u boji (suhi pastel i voštani pastel)

– Karakteristike tempera boja

– Pojmovi: materijali i tehnike

4. OSNOVNE I IZVEDENE BOJE (6+4)

– Crvena + žuta = oranž

– Crvena + plava = ljubičasta

– Žuta + plava = zelena

– Pojmovi: osnovne boje, izvedene boje

5. LINIJA, POVRŠINA, VOLUMEN, BOJA, PROSTOR (16+8)

– Linija – prostor

– Površina – prostor

– Volumen – prostor

– Boja – prostor

– Linija, površina, volumen, boja – prostor

Pojmovi: volumen

6. AMBIJENT – SCENSKI PROSTOR (6+4)

– Idejna rješenja za izradu maski

– Izrada maski

– Izrada scene

– Prijedlog za koreografiju, muziku, kostim

– Izrada scene

– Realizacija po grupama ili u cjelini

– Pojmovi: ambijent i scenski prostor

NAPOMENA: Sadržaji programa za nastavu na bosanskom jeziku u potpunosti prate sadržaje propisane od strane Ministarstva prosvjete Republike Srbije (tu spadaju i svi ciljevi i zadaci kao i standardi propisani od strane Ministarstva).

Nastavne teme kroz koje bi se ostvarivao zakonski maksimum od 30% nastavnih sadržaja, a odnose se na kulturu i umjetnost Bošnjaka su sljedeći:

PLAN I PROGRAM ZA DODATAK LIKOVNOJ KULTURI
U NASTAVI NA BOSANSKOM JEZIKU ZA ČETVRTI RAZRED OSNOVNE ŠKOLE SA FONDOM OD 24 ČASA

– KOLAŽ, FROTAŽ, DEKOLAŽ I ASAMBLAŽ (površinski i trodimenzionalni kola) (2 časa)

– (Kolaž (dvodimenzionalni – površinski kolaž); komponovanje kolaža sa motivima bošnjačke kulture)

– VEZIVANJE OBLIKA U TRODIMENZIONALNOM PROSTORU I U RAVNI (2 časa)

– (Komponovanje apstraktnih oblika u prostoru prema položenoj, kosoj ili uspravnoj liniji; komponovanje skulpture sa simbolikom Bošnjaka, šehera, kasabe, sokaka)

– SLIKARSKI MATERIJALI I TEHNIKE (2 časa)

– (Karakteristike pastelnih boja i kreda u boji (suhi pastel i voštani pastel); motivi bošnjačke kulture)

– OSNOVNE I IZVEDENE BOJE (2 časa)

– (Osnovne i izvedene boje; prirodni motivi, djela bošnjačkih umjetnika)

– LINIJA, POVRŠINA, VOLUMEN, BOJA, PROSTOR (10 časova)

– (Linija – prostor, površina – prostor, volumen – prostor, boja – prostor, linija, površina, volumen, boja – prostor; likovnost i motivi bošnjačke kulture kroz likovne elemente)

– AMBIJENT – SCENSKI PROSTOR (4 časa)

(Izrada scene, realizacija po grupama ili u cjelini; komponovanje scene za izvedbu folklornih bošnjačkih igara)

Izbor tema se odnosi i na izradu budućih udžbenika ili dodataka za nastavu na bosanskom jeziku i obuhvatala bi primjere od kapitalnog značaja za kulturu Bošnjaka, kao i najznačajnije primjere suvremenog bošnjačkog slikarstva.

Cilj vaspitno-obrazovnog rada u nastavi likovne kulture jeste da podstiče i razvija učenikovo stvaralačko mišljenje i djelovanje u skladu sa demokratskim opredjeljenjem društva i karakterom ovog nastavnog predmeta.

Zadaci:

– razvijanje sposobnosti učenika za opažanje oblika, veličina, svjetlina, boja, položaja oblika u prirodi;

– razvijanje pamćenje, povezivanje opaženih informacija, što čini osnovu za uvođenje u vizuelno mišljenje;

– stvaranje uslova za razumijevanje prirodnih zakona i društvenih pojava;

– stvarati uslove da učenici na svakom času u procesu realizacije sadržaja koriste tehnike i sredstva likovno-vizuelno izražavanja;

– razvijanje sposobnosti za prepoznavanje tradicionalne, moderne, savremene umjetnosti;

– razvijati učenikove potencijale u oblasti likovnosti i vizuelnosti, te mu pomagati u samostalno izražavanju korištenjem primerenih tehnika i sredstava;

– razvijati ljubav prema vrijednostima izraženim u djelima svih oblika umjetnosti;

– da stvara i potrebu za posjećivanjem izložbi, galerija, muzeja i čuvanje kulturnih dobara;

– da osjetljivost za likovne i vizuelne vrijednosti koje stiču u nastavi, primjenjuju u radu i životu;

– razvijati senzibilitet za lijepo pisanje;

– razvijati motoričke sposobnosti učenika.

Operativni zadaci:

Učenici treba da:

– likovno izražavanje učenika u funkciji razvijanja mišljenja i vizuelnog likovnog estetskog senzibiliteta za medijume, uz korištenje raznih materijala za komponovanje, pokret u kompoziciji, ornamentiku, prostor, odabiranje slučajno dobijenih likovnih odnosa po ličnom izboru, plakat i likovne poruke kao mogućnost sporazumijevanja;

– uvođenje učenika u različite mogućnosti komunikacija;

– stvaranje uslova za razvijanje svijesti o potrebi čuvanja čovjekove prirodne i kulturne okoline, te aktivnog učestvovanja u kvalitetnom estetskom i prostornom uređenju životne okoline.

BOSANSKI JEZIK

ČETVRTI RAZRED

Godišnji fond časova: 180
Nedeljni fond časova: 5

Opšti cilj nastave bosanskog jezika

Temeljni cilj nastave bosanskog jezika je osposobiti učenike za jezičku komunikaciju koja im omogućava ovladavanje sadržajima svih nastavnih predmeta i uključivanje u celoživotno učenje, razvijanje jezičke i književne sposobnosti, kulture čitanja i negovanja bosanskog jezika i književnosti. Ostvarivanje svrhe nastave bosanskog jezika uključuje ovladavanje standardnim jezikom, a doprinosi:

– razvijanju jezičko-komunikacijskih sposobnosti pri govornoj i pisanoj upotrebi jezika u svim funkcionalnim stilovima;

– razvijanju literarnih sposobnosti, čitalačkih interesa i kulture;

– razvijanju svesti o važnosti znanja bosanskog jezika;

– razvijanju poštovanja prema jeziku bošnjačkog naroda, njegovoj književnosti i kulturi;

– osposobljavanju učenika za samostalno služenje knjigom;

– pripremi učenika za aktivan društveni život u multikulturalnom okruženju;

– razvijanju sposobnosti za permanentno usavršavanje i korišćenje novih znanja;

– osposobljavanju učenika za pravilno usmeno i pismeno izražavanje standardnim jezikom;

– uvođenju učenika u osnove obrazovanja i opšte kulture;

– razvijanju ljubavi i poštovanja prema kulturnoj baštini svih naroda i narodnosti;

– svestranom razvoju učenikove ličnosti;

– razvijanju sposobnosti pravilnog i smislenog govora;

– stvaranju interesovanja i potrebe za sadržajima medijske kulture.

Opšti zadaci nastave bosanskog jezika

Nastava bosanskoga jezika treba da:

– izgrađuje opštu kulturu učenika i razvija interesovanje za kontinuirano obrazovanje;

– razvija ljubav prema maternjem jeziku i potrebe da se on neguje i unapređuje;

– omogući učenicima postupno upoznavanje jezičkih pojava i pojmova, ovladavanje normativnom gramatikom i stilskim mogućnostima bosanskog jezika;

– razvija pozitivna svojstva i estetski ukus učenika;

– osposobljava učenike za razumevanje i usvajanje moralnih načela;

– osposobljava učenike za aktivan društveni rad;

– razvija i neguje ljubav prema domovini;

– neguje ljubav prema knjizi;

– utiče na usvajanje jezičkih zakonitosti;

– sistemski uvodi učenike u sve oblike usmenog i pisanog izražavanja;

– utiče na razvoj jezičke kulture i izražajnih sposobnosti učenika;

– razvija osećaj jednakosti, ravnopravnosti, zajedništva i razumevanja među narodima;

– utiče na usvajanje norme savremenog standardnog bosanskog jezika;

– osposobljava učenike za doživljavanje i razumevanje filmskog dela;

– upoznaje učenike sa osnovnim elementima filmskog i pozorišnog izraza;

– razvija etička i estetska svojstva kod učenika;

– omogući učenicima upoznavanje, razvijanje, čuvanje i poštovanje vlastitog nacionalnog i kulturnog identiteta na delima bosanske književnosti, pozorišne i filmske umetnosti, kao i drugih umetničkih ostvarenja;

– osposobljava učenike za upoznavanje, čitanje i tumačenje popularnih i informativnih tekstova iz ilustrovanih enciklopedija i časopisa za decu;

– podstiče učenika na samostalno jezičko, literarno i scensko stvaralaštvo.

SADRŽAJI PROGRAMA

JEZIK

Gramatika

– Obnavljanje i utvrđivanje znanja usvojenih u prethodnim razredima.

– Uočavanje reči koje u govoru i pisanju menjaju svoj osnovni oblik (promenljive reči) – bez definicija i zahteva za promenom po padežima i vremenima.

– Uočavanje reči koje zadržavaju svoj osnovni oblik u svim situacijama (nepromenljive reči) bez imenovanja vrsta tih reči.

– Imenice – zbirne, gradivne, rod i broj – pojam i prepoznavanje.

– Zamenice – lične; rod i broj ličnih zamenica; lična zamenica u funkciji subjekta u rečenici – pojam i prepoznavanje.

– Pridevi – prisvojni i gradivni – uočavanje značenja, roda i broja u rečenici.

– Brojevi – glavni (osnovni) i redni – pojam i prepoznavanje u rečenici.

– Glagoli – pojam i osnovna značenja prezenta, perfekta i futura. Vežbe u rečenici zamenom glagolskih oblika u vremenu, licu i broju.

– Upravni i neupravni govor.

– Rečenica – pojam glagolskog predikata (lični glagolski oblik); uočavanje reči i grupe reči (sintagma) u funkciji objekta i priloških odredaba za mesto, vreme i način. Pojam subjekta; uočavanje reči u funkciji atributa uz imenicu i imeničkog skupa reči (imenička sintagma). Red rečeničnih članova u rečenici.

– Utvrđivanje i sistematizacija sadržaja obrađenih od I do IV razreda.

Pravopis

– Upotreba velikog slova u pisanju: imena naselja (gradova i sela) i njihovih stanovnika; država i pokrajina i njihovih stanovnika.

– Pisanje prisvojnih prideva izvedenih od vlastitih imena (-ov/-ev/ -in, -ski/-ški/-čki/-ćki).

– Upotreba zamenice Vi iz počasti.

– Pisanje suglasnika -j u pridevskim oblicima na -ski, i u ličnim imenima i prezimenima.

– Pisanje upravnog i neupravnog govora (sva tri modela).

– Pisanje skraćenica tipa: itd., sl., npr.; skraćenica koje označavaju imena država.

– Upotreba interpunkcijskih znakova u rečenici (tačka, upitnik, uzvičnik, zarez, dve tačke, navodnici, crta).

– Ponavljanje, uvežbavanje i proveravanje osposobljenosti učenika za primenu obrađenih pravopisnih pravila.

KNjIŽEVNOST

Lirika

Narodna lirska pesma: Djevojka je suncu govorila

Narodna balada: Ukradena zlatna jabuka

Šukrija Pandžo: Posljednje laste

Hamza Humo: Prvi snijeg

Džemaludin Latić: Trešnja

Kasim Deraković: LJetna noć

Enes Kišević: Dažd

Ismet Bekrić: Na brdu iznad grada

Ibrahim Kajan: U očima ptice žute

Bisera Alikadić: Pjesnici

Federiko Garsija Lorka: Luckasta pjesma

Muhidin Šarić: Hrabrost

Suada Hodžić: Od Kulina bana

Dragan Lukić: Drug drugu

Zejćir Hasić: Nikom ne kaži

Bisera Alikadić: Izbor iz poezije

Epika

Narodna pesma: Tale Ličanin odlazi u Liku (odlomak)

Narodna pripovetka: Šta god ko kome, sve sebi

Narodna arapska priča: Nasrudin-hodža podvalio filozofiju

Narodna bošnjačka bajka: Pravda i krivda

Mehmed-beg Kapetanović: Majmun i lisica

Grozdana Olujić: Oldanini vrtovi

Ivo Andrić: Aska i vuk

Ćamil Sijarić: Koza

Alija Hasagić Dubočanin: Šarko

Ešref Berbić: Kako je otišlo ljeto

Enes Kahvić: Oluja

Skender Kulenović: Jasen

Dželaludin Rumi Mevlana: Voće života

Rizo Džafić: Mlin na rijeci Uni

Advan Hodžić: Čudo od djeteta

Skender Kulenović: Abez

Alija Hasagić Dubočanin: Crvena olovka

Ethem Mulabdić: Bajram

Ela Peroci: Majčin dar

Branislav Nušić: Prva ljubav

Milutin Milanković: Zvjezdani prah vasione

Antoan de Sent Egziperi: Mali princ (odlomak)

Oskar Vajld: Sretni kraljević i druge bajke (izbor)

Luis Kerol: Alisa u zemlji čuda

Rene Gijo: Bijela Griva

Alija Dubočanin: Tiha rijeka djetinjstva

Ahmet Hromadžić: Patuljak iz zaboravljene zemlje

Drama

Zejćir Hasić: Alija Đerzelez spašava carevu šćer

Gvido Tartalja: Podjela uloga

Dopunski izbor

Pored navedenih dela, nastavnik i učenici slobodno biraju najmanje dva, a najviše još pet dela za obradu.

Izbor iz knjiga, enciklopedija i časopisa za decu.

Čitanje i tumačenje teksta

– Razvijanje tehnike čitanja, razumevanja i reprodukcije pročitanog sa ili bez elemenata stvaralaštva.

– Čitanjem do novih informacija i novih znanja.

– Čitanje kao činilac razvoja dečjeg govornog izraza.

– Čitanje u funkciji etičkog i estetskog odgoja.

– Uvežbavanje samostalnog čitanja pomoću uputstva tipa: prethodno pročitati tekst, obeležiti manje poznate reči koje su teške za izgovor, uvežbati izgovor markiranih reči.

– Prilagođavanje glasa prirodi teksta.

– Razvijanje sposobnosti samostalne interpretacije pročitanog i sposobnosti izdvajanja bitnih elemenata.

– Uočavanje i tumačenje pesničkih slika, toka radnje, glavnih likova i osnovnih poruka u književnom delu. Uočavanje značajnih pojedinosti u opisu prirode (otkrivanje čulnih draži: vizuelnih, akustičkih, kinetičkih, taktilnih, mirisnih i drugih). Ukazivanje na značajna mesta, izraze i reči kojima su izazvani pojedini utisci u poetskim, proznim i dramskim tekstovima.

– Razvijanje sposobnosti oblikovanja smislenog sadržaja, prepoznavanje kompozicionih celina; stvaranje plana. Zapažanje činilaca koji u raznim situacijama deluju na postupke glavnih junaka (spoljašnje i društvene okolnosti, unutrašnji podsticaji – osećanja, namere, želje).

– Kazivanje napamet naučenih poetskih i proznih celina i odlomaka. Scenske improvizacije.

Književnoteorijski pojmovi

Lirika

– Narodna poezija; lirske i epske pesme – osnovna obeležja;

– narodna balada – na nivou prepoznavanja;

– umetnička lirska pesma – osnovna obeležja;

– stilska sredstva: poređenje i epitet;

– osnovni motiv i sporedni motivi u lirskoj pesmi;

– pesničke slike: vizuelni i akustični elementi u pesničkoj slici;

– pesnička slika izražena bojom i zvukom.

Epika

– Zapažanje i oblikovanje teme i ideje u književnom delu;

– fabula i kompozicija u književnom delu;

– karakterizacija likova u književnom delu;

– uočavanje karakterističnih delova teksta, rečenica i reči kojima se direktno izražava osnovna misao, piščevi stavovi i stavovi likova;

– izbor karakterističnih mesta u tekstu: opis lika, dijalog, mesto i vreme radnje, pojačavanje dinamičnosti i humora u tekstu;

– razlikovanje govora pripovedača i govora likova; dijalog i monolog;

– priča i roman – razlike;

– roman za decu – osnovna obeležja;

– zapažanje logičkih celina u kompoziciji teksta.

Funkcionalni pojmovi

Podsticanje učenika da shvataju i usvajaju pojmove: glavno, sporedno, mašta, zbilja, utisak, raspoloženje, interesovanje, okolnost, situacija, ispoljavanje; podstrek, uslov, poređenje, procenjivanje, tvrdnja, dokaz, zaključak; divljenje, oduševljenje, ljubav (prema čoveku, domovini, radu, prirodi); privlačnost, iskrenost, pravičnost, plemenitost.

KULTURA IZRAŽAVANjA

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja

Prepričavanje:

– prepričavanje teksta sa promenom gramatičkog lica;

– prepričavanje bez obaveznog sastavljanja plana;

– prepričavanje s usmerenjem na sažimanje teksta.

Pričanje:

– pričanje na osnovu datih tematskih reči;

– nastavljanje priče inspirisane datim početkom.

Opisivanje:

– opis pejzaža;

– opis književnog lika.

Izveštavanje:

– izveštavanje o nekom događaju.

Usmena i pismena vežbanja

Ortoepija

Uočavanje naglašenih i nenaglašenih reči: vežbe u izgovaranju akcenatskih celina. Vežbe za otklanjanje grešaka koje se javljaju u govoru učenika.

Izgovor svih suglasnika i glasovnih grupa u skladu sa književnojezičkom normom č, ć, dž, đ, h; -je i -ije; -ds - (ljudskih), -io, -ao itd. Vežbe za otklanjanje grešaka koje se javljaju u govoru i pisanju učenika.

Uočavanje diferencijalne (distinktivne) funkcije akcenta u rečima istog glasovnog sastava, a različitog akcenta.

Ortoepske vežbe:

Uvežbavanje pravilnog izgovora reči, iskaza, rečenica, kratkih narodnih umotvorina (poslovica, brzalica, zagonetki, pitalica, kraćih tekstova); slušanje zvučnih zapisa, kazivanje napamet lirskih i epskih tekstova; snimanje kazivanja i čitanja, analiza snimka i vrednovanje.

Diktati: sa dopunjavanjem, izborni, slobodni, kontrolni diktat; autodiktat.

Leksičke i semantičke vežbe: građenje reči – formiranje porodica reči; iznalaženje sinonima i antonima, uočavanje semantičke funkcije akcenta; neknjiževne reči i tuđice – njihova zamena jezičkim standardom; osnovno i preneseno značenje reči.

Sintaksičke i stilske vežbe: sastavljanje i pisanje rečenica prema posmatranim predmetima, slici i zadanim rečima; sastavljanje i pisanje pitanja o tematskoj celini u tekstu, na slici, u filmu, pozorištu.

Prepisivanje rečenica u cilju savladavanja pravopisnih pravila i usavršavanja tehnike pravilnog, urednog i čitkog pisanja latiničnim i ćiriličnim pismom.

Vežbe za bogaćenje rečnika i traženje pogodnog izraza.

Uočavanje i otklanjanje beznačajnih pojedinosti i suvišnih reči u tekstu i govoru. Otklanjanje nejasnosti i dvosmislenosti.

Uvežbavanje tehnike izrade pismenog sastava: analiza teme, određivanje njenog težišta; posmatranje, uočavanje i izbor građe; raspoređivanje pojedinosti; elementi kompozicije.

Osam domaćih pismenih zadataka i njihova analiza na času.

Četiri školska pismena zadatka – dva u prvom i dva u drugom polugodištu. Jedan čas za izradu i dva časa za analizu zadataka i pisanje poboljšane verzije sastava.

MEDIJSKA KULTURA

– Izražajna sredstva filmskog/pozorišnog dela: kadar, montaža, muzika, dijalog u filmu ili pozorišnoj predstavi.

– Film – književno delo – pozorište – uočavanje sličnosti razlika.

– Razumevanje filmskog dela (ekrana/filma i televizije).

– Povezivanje kadrova po sećanju (sposobnost identifikacije mesta i vremena, likova i objekata radnji, povezanost radnji, odnosa i sukoba među likovima).

NAČIN OSTVARIVANjA PROGRAMA

Čitanje i pisanje

U četvrtom razredu osmogodišnje osnovne škole čitanje je u funkciji razumevanja sadržaja, doživljaja i estetskih vrednosti teksta (misli se na tekstove štampane latinicom i ćirilicom).

Važno je insistirati na pravilnom čitanju štampanih i pisanih slova latinice i ćirilice, voditi računa o pravilnosti, brzini i izražajnosti čitanja. U četvrtom razredu učenici treba da samostalno čitaju nepoznate tekstove i da brzo pronalaze važne informacije.

Izražajno čitanje neguje se sistematski, uz stalno povećavanje zahteva i nastojanje da se što potpunije iskoriste sposobnosti učenika za postizanje visokog kvaliteta u veštini čitanja. Vežbanja u izražajnom čitanju izvode se planski i uz solidno nastavnikovo i učenikovo pripremanje. U okviru svoje pripreme nastavnik blagovremeno odabira pogodan tekst i studiozno proučava one njegove osobenosti koje utiču na prirodu izražajnog čitanja. U skladu sa misaono-emotivnim sadržajem teksta, nastavnik zauzima odgovarajući stav i određuje situacionu uslovljenost jačine glasa, ritma, tempa, intonacije, pauza, rečeničnog akcenta i glasovnih transformacija. Pri tome se povremeno služi audio snimcima uzornih interpretativnih čitanja.

Izražajno čitanje uvežbava se na tekstovima različite sadržine i oblika; koriste se lirski, epski i dramski tekstovi u prozi i stihu, u narativnom, deskriptivnom, dijaloškom i monološkom obliku. Posebna pažnja posvećuje se emocionalnoj dinamici teksta, njegovoj dramatičnosti i govorenju iz perspektive pisca i pojedinih likova.

U odeljenju treba obezbediti odgovarajuće uslove za izražajno čitanje i kazivanje – učenicima u ulozi čitača i govornika valja obezbediti mesto ispred odeljenskog kolektiva, u odeljenju stvoriti dobru slušalačku publiku, zainteresovanu i sposobnu da kritički i objektivno procenjuje kvalitet čitanja i kazivanja. Posredstvom audio snimka, učenicima povremeno treba omogućiti da čuju svoje čitanje i da se kritički osvrću na svoje umenje. Na časovima obrade književnih dela primenjivaće se učenička iskustva u izražajnom čitanju, uz stalno nastojanje da svi oblici govornih aktivnosti budu korektni i uverljivi. Čitanje u sebi je najproduktivniji oblik sticanja znanja pa mu se u nastavi poklanja posebna pažnja. Ono je uvek usmereno i istraživačko; pomoću njega se učenici osposobljavaju za svakodnevno sticanje informacija i za učenje.

Vežbe čitanja u sebi neposredno se uklapaju u ostale oblike rada i uvek su u funkciji svestranijeg sticanja znanja i razumevanja ne samo književnog dela, već i svih osmišljenih tekstova.

Primena tekst metode u nastavi podrazumeva vrlo efikasne vežbe za savladavanje brzog čitanja u sebi s razumevanjem i doprinosi razvijanju sposobnosti učenika da čitaju fleksibilno, da usklađuju brzinu čitanja sa ciljem čitanja i karakteristikama teksta koji čitaju.

Kvalitet čitanja u sebi podstiče se prethodnim usmeravanjem učenika na tekst i davanjem odgovarajućih zadataka, a potom i obaveznim proveravanjem razumevanja pročitanog teksta, odnosno ostvarenja dobijenih zadataka. Informativno, produktivno i analitičko čitanje najuspešnije se podstiče samostalnim istraživačkim zadacima koji se učenicima daju u pripremnom postupku za obradu teksta ili obradu sadržaja iz gramatike i pravopisa. Tim putem se unapređuje logika i brzina čitanja, a naročito brzina shvatanja pročitanog teksta, čime se učenici osposobljavaju za samostalno učenje.

Na ovom nivou potrebno je da se insistira na razvijanju sposobnosti izražavanja misli, osećanja, stavova logički strukturiranim i gramatički tačnim rečenicama uz uvažavanje kompozicijskih celina u pisanom radu. Posebno je važno da se tokom četvrtog razreda, u okviru ove oblasti, usavršava tehnika pisanja i estetska strana rukopisa.

Književnost

Osnovni zadatak ovog nastavnog područja je insistiranje na razvijanju recepcijskih sposobnosti, osetljivosti za umetničko kazivanje, obogaćivanje emotivnog sveta, smisla i sposobnosti za prepoznavanje i izražavanje lepote rečima.

Sa obradom teksta počinje se posle uspešnog interpretativnog čitanja naglas i čitanja u sebi. Književnoumetničko delo se čita, prema potrebi i više puta, sve dok ne izazove odgovarajuće doživljaje i utiske koji su neophodni za dalje upoznavanje i proučavanje teksta. Razni oblici ponovljenog i usmerenog čitanja dela u celini, ili njegovih odlomaka, obavezno će se primenjivati u obradi lirske pesme i kraće proze.

Pri obradi teksta primenjivaće se u većoj meri jedinstvo analitičkih i sintetičkih postupaka i gledišta. Značajne pojedinosti, elementarne slike, ekspresivna mesta i stilsko-jezički postupci neće se posmatrati kao usamljene vrednosti, već ih treba sagledavati kao funkcionalne delove viših celina i tumačiti u prirodnom sadejstvu s drugim umetničkim činiocima. Književnom delu pristupa se kao složenom i neponovljivom organizmu u kome je sve uslovljeno uzročno-posledičnim vezama, podstaknuto životnim iskustvom i uobličeno stvaralačkom maštom.

Metodika nastave književnosti već nekoliko decenija, teorijski i praktično, razvija i stalno usavršava nastavnikov i učenikov istraživački, pronalazački i stvaralački odnos prema književnoumetničkom delu. Književnost se u školi ne predaje i ne uči, već čita, usvaja, u njoj se uživa i o njoj raspravlja. To su putevi da nastava književnosti širi učenikove duhovne vidike, razvija istraživačke i stvaralačke sposobnosti učenika, kritičko mišljenje i umetnički ukus, pojačava i kultiviše literarni, jezički i životni senzibilitet.

Moderna i savremena organizacija nastave maternjeg jezika i književnosti podrazumeva aktivnu ulogu učenika u nastavnom procesu. U savremenoj nastavi književnosti učenik ne sme biti pasivni slušalac koji će u određenom trenutku reprodukovati „naučeno gradivo”, odnosno nastavnikova predavanja, već aktivni subjekat koji istraživački, stvaralački i satvorački učestvuje u proučavanju književnoumetničkih ostvarenja.

Učenikova aktivnost treba da svakodnevno prolazi kroz sve tri radne etape; pre časa, u toku časa i posle časa. U svim etapama učenik se mora sistematski navikavati da u toku čitanja i proučavanja dela samostalno rešava brojna pitanja i zadatke, koji će ga u punoj meri emocionalno i misaono angažirati, pružiti mu zadovoljstvo i pobuditi istraživačku radoznalost. Takvi zadaci biće najmoćnija motivacija za rad što je osnovni uslov da se ostvare predviđeni interpretativni dometi. Nastavnik valja da postavi zadatke koji će učenika podsticati da uočava, otkriva, istražuje, procenjuje i zaključuje. Nastavnikova uloga jeste u tome da osmišljeno pomogne učeniku tako što će ga podsticati i usmeravati, nastojeći da razvija njegove individualne sklonosti i sposobnosti, kao i da adekvatno vrednuje učeničke napore i rezultate u svim oblicima tih aktivnosti.

Proučavanje književnoumetničkog dela u nastavi je složen proces koji započinje nastavnikovim i učenikovim pripremanjem (motivisanje učenika za čitanje, doživljavanje i proučavanje umetničkog teksta, čitanje, lokalizovanje umetničkog teksta, istraživački pripremni zadaci) za tumačenje dela, svoje najproduktivnije vidove dobija u interpretaciji književnog dela na nastavnom času, a u oblicima funkcionalne primene stečenih znanja i umenja nastavlja se i posle časa: u produktivnim obnavljanjima znanja o obrađenom nastavnom gradivu, u poredbenim izučavanjima književnoumetničkih dela i istraživačko-interpretativnim pristupima novim književnoumetničkim ostvarenjima. Središnje etape procesa proučavanja književnoumetničkog dela u nastavi jesu metodološko i metodičko zasnivanje interpretacije i njeno razvijanje na nastavnom času.

Učenike treba navikavati na to da svoje utiske, stavove i sudove o književnom delu podrobnije dokazuju činjenicama iz samoga teksta i tako ih osposobljavati za samostalan iskaz, istraživačku delatnost i zauzimanje kritičkih stavova prema proizvoljnim ocenama i zaključcima.

Na časovima lektire primenjuju se isti nastavni postupci kao u interpretaciji književnog teksta. Usmenom analizom pročitanog dela uočavaju se, ponavljaju i sistematizuju tekstovi obrađeni na časovima interpretacije književnog teksta, s povećanim zahtevima u osamostaljivanja učenika. Učenicima možemo dati neki podatak više o pročitanom delu ili autoru, ali ih ne smemo opterećivati zahtevnim pojmovima.

Učenicima je potrebno dati kraća uputstva za vođenje pisanih pribeleški kojima će se koristiti u razgovoru o pročitanom delu.

Književni pojmovi

Književne pojmove učenici će upoznavati uz obradu odgovarajućih tekstova i pomoću osvrta na prethodno čitalačko iskustvo. Tako će se, na primer, tokom obrade neke rodoljubive pesme, a uz poredbeni osvrt na dve-tri ranije pročitane pesme iste vrste, razvijati pojam rodoljubive pesme i sticati saznanje o toj lirskoj vrsti. Upoznavanje metafore biće pogodno tek kada su učenici u prethodnom i predteorijskom postupku otkrivali izražajnost izvesnog broja metaforičkih slika, kad neke od njih već znaju napamet i nose ih kao umetničke doživljaje. Jezičko-stilskim izražajnim sredstvima prilazi se s doživljajnog stanovišta; polaziće se od izazvanih umetničkih utisaka i estetičke sugestije, pa će se potom istraživati njihova jezičko-stilska uslovljenost.

Funkcionalni pojmovi

Funkcionalni pojmovi se ne obrađuju posebno, već se u toku nastave ukazuje na njihovu primenu značenja. Učenici ih spontano usvajaju u procesu rada, u tekućim informacijama na časovima, a uz paralelno prisustvo reči i njome označenog pojma. Potrebno je samo podsticati učenike da navedene reči (a i druge slične njima) razumeju i shvate i da ih primenjuju u odgovarajućim situacijama. Ako, na primer, na zahtev da se uoče i objasne okolnosti koje utiču na ponašanje nekog lika, učenik navede te okolnosti, onda je to znak (i provera) da je taj pojam i odgovarajuću reč shvatio u punom značenju.

U usmenom i pismenom izražavanju uzgredno će se proveravati da li učenici pravilno shvataju i upotrebljavaju reči: uzrok, uslov, situacija, poruka, odnos i sl. Tokom obrade književnih dela, kao i u okviru govornih i pismenih vežbi, nastojaće se da učenici otkrivaju što više osobina, osećanja i duševnih stanja pojedinih likova, pri čemu se te reči beleže i tako spontano bogati rečnik funkcionalnim pojmovima.

Jezik (gramatika, ortografija, ortoepija)

Gradivo iz gramatike raspoređeno je tako da je izbegnuto ponavljanje. Ponavljanje gradiva iz prethodnih razreda nije potpuno negirano, ali će se primenjivati samo kao vid nastavnog principa: povezivanja neobrađenog i nepoznatog gradiva sa obrađenim i poznatim. Taj princip morao je doći do izražaja u programskim celinama značajnim za vaspitno-obrazovni rad. Pošto se obrada pojedinih programskih celina zaokružuje u pojedinim razredima, predviđeno je, radi održavanja kontinuiteta u znanjima učenika, ponavljanje takvog gradiva.

Pravopis se savlađuje putem sistematskih vežbanja elementarnih i složenih koje se organizuju često, raznovrsno i različitim oblicima pismenih vežbi. Pored toga, učenike vrlo rano treba upućivati na služenje pravopisom i pravopisnim rečnikom (školsko izdanje).

Vežbe za usvajanje i utvrđivanje znanja iz gramatike do nivoa njegove praktične primene u novim govornim situacijama proističe iz programskih zahteva, ali su u velikoj meri uslovljene konkretnom situacijom u odeljenju – govornim odstupanjima od književnog jezika, kolebanjima, greškama koje se javljaju u pismenom izražavanju učenika. Stoga se sadržaj vežbanja u nastavi jezika mora određivati na osnovu sistematskog praćenja govora i pisanja učenika. Tako će nastava jezika biti u funkciji osposobljavanja učenika za pravilno komuniciranje savremenim književnim bosanskim jezikom.

U nastavi gramatike izrazito su funkcionalni oni postupci koji uspešno suzbijaju učenikovu misaonu inertnost, a razvijaju radoznalost i samostalnost učenika, što pojačava njihov istraživački i stvaralački odnos prema jeziku. Navedena usmerenja nastavnog rada podrazumevaju njegovu čvrstu vezanost za životnu, jezičku i umetničku praksu, odnosno za odgovarajuće tekstove i govorne situacije. Zbog toga je ukazivanje na određenu jezičku pojavu na izolovanim rečenicama, istrgnutim iz konteksta, označeno kao izrazito nepoželjan i nefunkcionalan postupak u nastavi gramatike. Usamljene rečenice, lišene konteksta, postaju mrtvi modeli, podobni da se formalno kopiraju, uče napamet i reprodukuju, a sve to sprečava svesnu aktivnost učenika i stvara pogodnu osnovu za njihovu misaonu inertnost.

Savremena metodika nastave ističe niz saodnosnih metodičkih radnji koje valja primeniti u nastavnoj obradi programskih jedinica iz jezika i koje omogućuju da svaki celovit saznajni put, počev od onog koji je uokviren školskim časom, dobije svoju posebnu strukturu.

Obrada novih nastavnih (programskih) jedinica podrazumeva primenu sledećih metodičkih radnji:

– Korišćenje pogodnog polaznog teksta (jezičkog predloška) na kome se uviđa i objašnjava odgovarajuća jezička pojava. Najčešće se koriste kraći umetnički, naučno-popularni i publicistički tekstovi, a i primeri iz pismenih radova učenika.

– Korišćenje iskaza (primera iz prigodnih, tekućih ili zapamćenih) govornih situacija.

– Podsticanje učenika da polazni tekst dožive i shvate u celini i pojedinostima.

– Utvrđivanje i obnavljanje znanja o poznatim jezičkim pojavama i pojmovima koji neposredno doprinose boljem i lakšem shvatanju novog gradiva. (Obično se koriste primeri iz poznatog teksta.)

– Upućivanje učenika da u tekstu, odnosno u zapisanim iskazima iz govorne prakse, uočavaju primere jezičke pojave koja je predmet saznavanja.

– Najavljivanje i beleženje nove nastavne jedinice i podsticanje učenika da zapaženu jezičku pojavu istraživački sagledaju.

– Saznavanje bitnih svojstava jezičke pojave (oblika, značenja, funkcije, promene, izražajnih mogućnosti...).

– Sagledavanje jezičkih činjenica (primera) sa raznih stanovišta, njihovo upoređivanje, opisivanje i klasifikovanje.

– Definisanje jezičkog pojma; isticanje svojstva jezičke pojave i uočenih zakonitosti i pravilnosti.

– Prepoznavanje, objašnjavanje i primena saznatog gradiva u novim okolnostima i u primerima koje navode sami učenici (neposredna dedukcija i prvo vežbanje).

– Utvrđivanje, obnavljanje i primena stečenog znanja i umenja (dalja vežbanja, u školi i kod kuće).

Navedene metodičke radnje međusobno se dopunjuju i prožimaju, a ostvaruju se u sukcesivnoj i sinhronoj postavci. Neke od njih mogu biti ostvarene pre nastavnog časa na kome se razmatra određena jezička pojava, a neke i posle časa. Tako, na primer, dobro je da tekst na kome se usvaja gradivo iz gramatike bude ranije upoznat, a da pojedine jezičke vežbe budu predmet učeničkih domaćih zadataka.

Što se tiče ortoepije i ortografije predviđeno je da se gradivo iz ove oblasti obrađuje i uvežbava kao sastavni deo rada na gramatičkom gradivu (pisanje vlastitih imenica radi se uz rad na imenicama, pravopisna pravila o pisanju prideva uz prideve...).

Kultura izražavanja

Ovo područje predstavlja didaktičko metodički strukturiran sistem vežbi za osposobljavanje učenika da svoje misli, želje, namere i osećanja, što logičnije, te gramatički i stilski što pravilnije izražavaju u usmenoj i pisanoj formi.

Nastava kulture izražavanja, prema tome, predstavlja sistem vežbi u kome se učenici osposobljavaju da znanja, umeća i navike stečene u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, kao i u nastavi drugih predmeta, a koji doprinose bogaćenju učeničkog logičkog mišljenja i jezičkog izraza, primene u usmenom i pisanom izražavanju.

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja u mlađim razredima predstavljaju temeljne programske sadržaje za sticanje, usavršavanje i negovanje valjane i pouzdane jezičke kulture najmlađeg učenika. Neki od tih oblika (prepričavanje, pričanje) prisutni su i u prethodnim ispitivanjima dece za upis u školu što znači da na njih valja gledati kao na jezičko iskustvo koje polaznici u izvesnoj meri već poseduju. Otuda i potreba da se sa usavršavanjem i negovanjem tih osnovnih oblika govornog komuniciranja otpočne i pre formalnog opismenjavanja učenika.

Da bi se zadaci nastave iz bosanskog jezika i književnosti ostvarivali što funkcionalnije i u nastavi kulture izražavanja, ovo područje je iz didaktičko-metodičkih razloga podeljeno na oblike izražavanja: prepričavanje, pričanje i opisivanje.

Prepričavanje raznovrsnih sadržaja predstavlja najjednostavniji način učeničkog jezičkog ispoljavanja u nastavnim okolnostima. I dok se u pomenutim prethodnim ispitivanjima, kao i u pripremama za usvajanje početnog čitanja, reprodukovanju određenih sadržaja pristupa slobodno, već od kraja tzv. bukvarske nastave pa nadalje valja mu pristupiti planski, osmišljeno i kontinuirano. To znači, najpre, da se unapred zna (a to se definiše u operativnim planovima rada učitelja) koje će sadržaje učenik prepričavati u nastavnim okolnostima. Njihov izbor treba da obuhvati ne samo tekstove, i ne samo one iz čitanki, već i iz drugih medijskih oblasti (štampa, pozorište, film, radio, televizija i sl.). Potom, učenike valja blagovremeno motivisati, podsticati i usmeravati na ovaj vid jezičkog izražavanja, a to znači – omogućiti im da se samostalno pripreme za prepričavanje, ali u koje će istovremeno biti integrisani i odgovarajući programski zahtevi.

Pričanje u odnosu na prepričavanje jeste složeniji oblik jezičkog izražavanja učenika, jer dok je prepričavanje uglavnom reprodukovanje pročitanog, odslušanog ili viđenog sadržaja, pričanje predstavlja osoben vid stvaralaštva koje se oslanja na ono što je učenik doživeo ili proizveo u svojoj stvaralačkoj mašti. Zato pričanje traži poseban intelektualni napor i jezičku izgrađenost, te učenika svestrano angažuje: u izboru tematske građe i njenih značajnih pojedinosti, u komponovanju odabranih detalja i u načinu jezičkog uobličavanja svih strukturnih elemenata priče. Metodički pristup ovom značajnom obliku usavršavanja i negovanja učenike jezičke kulture u osnovi je isti kao i kod prepričavanja (valjano funkcionalno lokalizovanje u planovima rada, osmišljeno povezivanje sa srodnim sadržajima iz ostalih predmetnih područja, a naročito sa čitanjem i tumačenjem teksta, osmišljeno i inventivno motivisanje, usmeravanje i podsticanje učenika da u pričanju ostvare što svestraniju misaonu i jezičku perspektivu, umešno vrednovanje učeničkih domašaja u pričanju i dr.). Posebno treba voditi računa o tome da pričanje u funkciji čitanja i tumačenja teksta (u tzv. uvodnom delu časa) ne preraste u šematizirano i površno nabrajanje/imenovanje određenih pojavnosti, a da se pri tom zanemari individualni pristup učenika datoj predmetnosti, te da izostane stvaranje priče kao celovite mentalne predstave, dovoljno prepoznatljive i valjano misaono i jezički uobličene. Pričanje, koliko god bilo izazovno u svim svojim segmentima za jezičko ispoljavanje najmlađih učenika, načelno valja realizovati kao deo šireg nastavnog konteksta u kome će se saodnosno i funkcionalno naći i drugi oblici jezičkog izražavanja, a naročito opisivanje.

Opisivanje jeste najsloženiji oblik jezičkog izražavanja na nivou najmlađih razreda. Ono je manje ili više zastupljeno u svakodnevnom govoru, jer je neophodno za jasno predstavljanje suštinskih odnosa između predmeta, stvari, bića i drugih pojmova i pojava u svakoj životnoj situaciji. Jer, dok je za prepričavanje osnova određeni sadržaj, za pričanje podsticaj neko događanje, doživljaj, dotle za opisivanje nisu neophodne neke posebne okolnosti, već se ono koristi kad god se dođe u dodir sa pojavnostima koje u svakodnevnom jezičkom komuniciranju mogu skrenuti pažnju na sebe. No, zbog brojnih uzrasnih ograničenja u radu sa najmlađim učenicima, ovoj vrsti jezičkog komuniciranja valja pristupiti posebno odgovorno i uz naročito poštovanje principa nastavne uslovnosti i postupnosti u zahtevima: osposobljavanje učenika da pažljivo posmatraju, uočavaju, otkrivaju, zapažaju, upoređuju, pa tek onda datu predmetnost da misaono zaokruže i jezički uobliče. Kako se opisivanje vrlo često dovodi u blisku vezu sa čitanjem i tumačenjem teksta (naročito književnoumetničkog) to je potrebno stalno usmeravati učeničku pažnju na ona mesta u takvim tekstovima koja obiluju opisnim elementima, a posebno kada se opisuju predmeti, enterijer, biljke i životinje, književni likovi, pejzaž i sl., jer su to i najbolji obrasci za spontano usvajanje opisivanja kao trajne veštine u jezičkom komuniciranju. Pošto je za opisivanje potreban veći misaoni napor i duže vreme za ostvarenje duže zamisli – valja prednost dati pismenoj formi opisivanja nad usmenom. Ostali opšti metodički pristupi ovom značajnom obliku jezičkog izražavanja isti su ili slični kao i kod prepričavanja i pričanja (od planiranja, preko realizacije planiranih aktivnosti, do vrednovanja postignutog i funkcionalnog povezivanja sa srodnim sadržajima kakvi su i usmena i pismena vežbanja za sticanje, usavršavanje i negovanje jezičke kulture učenika).

Vežbe izražavanja izvode se u obliku usmenih i pisanih vežbi. Vežbe usmenog izražavanja sadrže određeni nastavni rad, razmatranje teksta (kao uzorka) u kome je primenjen konkretan oblik izražavanja, upoznavanje učenika s tim oblikom izražavanja, zatim rad kojim se učenici pripremaju za uspešno samostalno pisano izražavanje u određenom obliku. Tekst se može uzeti iz odgovarajućih udžbenika, literature i listova za decu. Vežbi pisanog izražavanja prethodi vežba usmenog izražavanja izuzev kada je u pitanju periodično proveravanje pismenosti učenika u odabranom obliku izražavanja.

Oblici vežbi izražavanja dati su u programu postupno: od lakših ka težim, od jednostavnijih ka složenijim i od ređih ka češćim u komuniciranju s ljudima.

Svaka od programiranih vežbi planira se i ostvaruje u onom nastavnom kontekstu u kome se javlja potreba za funkcionalnim usvajanjem date jezičke pojave ili utvrđivanja, obnavljanja ili sistematizovanja znanja i primene tih znanja u konkretnoj jezičkoj situaciji. To znači da se, načelno, sve te ili njima slične vežbe ne realizuju na posebnim nastavnim časovima već se planiraju u sklopu osnovnih oblika jezičkog izražavanja (prepričavanje, pričanje, opisivanje) ili odgovarajućih programskih sadržaja ostalih predmetnih područja (čitanje i tumačenje teksta, gramatika i pravopis, osnove čitanja i pisanja). Upravo u osmišljenim saodnosnim postavkama ta vežbanja višestruko utiču na podizanje nivoa učeničke jezičke kulture.

Medijska kultura

Rad na ovom području ne počiva samo na verbalnom savladavanju elemenata filmske tehnike, radio emisija i štampe, nego na gledanju i analizi filmova, emisija i štampe. U tu svrhu u programu su jasno formulisani i određeni zahtevi koji polaze od analize sadržajnih i formalnih elemenata doživljaja i razumevanja pojedinih segmenata medijske kulture i do usvajanja osnovnih pojmova iz navedenih oblasti. To bi bio najefikasniji put u ostvarenju elementarne medijske naobrazbe.



❮ Nazad na prethodnu stranicu

Email Print