PORODIČNI ZAKON: Samostalno vršenje roditeljskog prava

Samostalno vršenje roditeljskog prava stoji nasuprot zajedničkom vršenju roditeljskog prava i javlja se kao ishod podnete tužbe za vršenje roditeljskog prava. Za razliku od samostalnog vršenja roditeljskog prava, zajedničko vršenje roditeljskog prava može postojati samo ako međusobni odnosi roditelja funkcionišu u tolikoj meri da sporazumno mogu urediti vršenje roditeljskog prava.

 Kada postoji samostalno vršenje roditeljskog prava?

Samostalno vršenje može postojati u sledećim slučajevima:

-       drugi roditelj je nepoznat, ili je umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti,

-       kada samo jedan roditelj živi sa detetom, a sud još uvek nije doneo odluku o vršenju roditeljskog prava,

-       roditelji više ne vode zajednički život, ne postoji sporazum o vršenju roditeljskog prava pa je sud doneo odluku o samostalnom vršenju roditeljskog prava jednom roditelju,

-       roditelji više ne vode zajednički život, zaključili su sporazum o vršenju roditeljskog prava koji je sud ocenio da nije u najboljem interesu deteta i nakon toga svojom odlukom odredio samostalno vršenje roditeljskog prava jednom od roditelja,

-       roditelji više ne vode zajednički život i zaključili su sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava a sud procenio da je taj sporazum u najboljem interesu deteta i o tome doneo odluku

Sporazum o vršenju roditeljskog prava

Roditelji imaju pravo da zaključe sporazum kojim će predvideti samostalno vršenje roditeljskog prava kojim se poverava zajedničko dete jednom roditelju. Iako roditelji imaju slobodu da svojim sporazumom odrede ko će samostalno vršiti roditeljsko pravo, poslednju reč ipak ima sud koji odlučuje da li je takav sporazum u najboljem interesu deteta.

Mnogi roditelji kojima je određeno da vrše roditeljsko pravo samostalno dolaze u zabludu misleći da time što se koristi termin “samostalno” oni zaista i jesu samostalni. Međutim zakonski propisi dalje definišu obim prava drugog roditelja.

Pravo roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo

Važno je naglasiti da Porodični zakon ("Sl. glasnik RS", br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015) predviđa da roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život deteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo. Zakon navodi koja su to pitanja koja bitno utiču na život deteta ali to mogu i da budu druga pitanja bitna za konkretan slučaj.

Pitanjima koja bitno utiču na život deteta smatraju se naročito:

-       obrazovanje deteta,

-       preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom,

-       promena prebivališta deteta i

-       raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti

Ovo nabrajanje nije konačno te je ono samo exempli causa i njime sud nije vezan odnosno postoji mogućnost da to budu i druga pitanja koja u konkretnom slučaju utiču na život deteta. Kao što može da se zaključi, roditelj kom je dato samostalno vršenje roditeljskog prava ipak u određenoj meri mora da vrši svoja prava u saglasnosti sa drugim roditeljem.

Koliko je samostalno roditeljsko pravo zaista samostalno - primeri iz prakse

 Ne mali broj predmeta u praksi porodičnih sporova ima isti problem a to je tumačenje gore pomenutih odredbi zakona. Naime, česte su situacije da roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo otežava svakodnevni život deci i drugom roditelju koji vrši svoja prava i dužnosti. Roditelj koji brine o deci je najčešće onemogućen da menja adresu prebivališta dece bez saglasnosti drugog roditelja, ima problem u vezi sa obezbeđivanjem državnog zdravstvenog osiguranja ali onemogućen je i prelazak granice pa deca ne mogu ni sa roditeljem ni sa školom da otputuju na ekskurzije jer drugi roditelj ne daje saglasnost.

Ovo su samo neki od primera problema sa kojima se susreću roditelji. Suština je u tome da postoji kolizija između pojedinih zakona koji regulišu pitanja od značaja za ovu temu. Porodični zakon je ovde vrlo jasan- drugi roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo da odlučuje o pitanjima bitnim za život deteta. Dakle u skladu sa Porodičnim zakonom za sva ova pitanja potrebna je prethodna saglasnost drugog roditelja. Ta saglasnost mora biti data pisanim putem i overena kod javnog beležnika.

S druge strane, imamo pojedine zakone kao što je Zakon o prebivalištu i boravištu građana ("Sl. glasnik RS", br. 87/2011) koji predviđa da roditelj koji vrši samostalno roditeljsko pravo ima pravo da izvrši prijavu i odjavu adrese stanovanja dece potpuno samostalno. Zatim, Zakon o putnim ispravama ("Sl. glasnik RS", br. 90/2007, 116/2008, 104/2009, 76/2010, 62/2014 i 81/2019) predviđa da se maloletnom licu može izdati putna isprava i bez saglasnosti drugog roditelja ako je zahtev podnet od strane roditelja kome je odlukom nadležnog organa dodeljeno starateljstvo nad maloletnim licem. Kada jedan od roditelja ima sudsku presudu kojom je jasno određeno da ima samostalno roditeljsko pravo, pomislio bi da će državni službenici, uvidom u presudu zaključiti da se radi o roditelju koji ima pravo da podnese zahtev i bez drugog roditelja. Međutim, najčešće državni službenici prilikom postupanja po zahtevima roditelja usko posmatraju odredbe zakona i pre svega se ograničavaju na primenu Porodičnog zakona zahtevajući saglasnost drugog roditelja te odbijaju zahtev roditelja koji vrši samostalno roditeljsko pravo uz obrazloženje da nema priloženu saglasnost drugog roditelja iako ima i presudu kojom je utvrđeno njegovo samostalno roditeljsko pravo. I pored ukazivanja na odredbe drugih zakona koji regulišu ova pitanja drugačije kao i pojedina tumačenja sudova kroz sudsku praksu, većina službenika odbija ovakav zahtev.

Kako rešiti ovo pitanje?

Jedan od načina jeste delimično lišenje roditeljskog prava drugog roditelja i to u delu koji se odnosi na njegovo odlučivanje o pitanjima koji bitno utiču na život deteta. To mogu da budu sva navedena pitanja ali mogu da budu i druga koja nisu taksativno navedena. Lišenje roditeljskog prava je najčešće rešenje posebno u onim slučajevima kada taj roditelj i ne vrši ili nesavesno vrši svoja prava ili dužnosti iz sadržine roditeljskog prava. Na primer, kada uopšte ne viđa dete, kada ne daje izdržavanje, kod nasilja u porodici itd. Tada je neophodno pokrenuti sudski postupak za delimično lišenje roditeljskog prava koji kao i ostali postupci u porodičnim sporovima spadaju u red hitnih postupaka.

Pored toga, jedan od razloga za pokretanje ovog postupka može da bude i upravo gore navedeno onemogućavanje da drugi roditelj i dete ostvare svoja prava, poput promene mesta prebivališta ili putovanja u inostranstvo. Tada je u postupku potrebno dokazati da jedan roditelj sprečava drugog roditelja da vrši svoja prava i dužnosti kao i da konkretan državni organ odbija da postupi po zahtevu roditelja bez saglasnosti drugog (koji odbija da da saglasnost). Treba imati u vidu da sudska odluka o delimičnom lišenju roditeljskog prava može lišiti roditelja jednog ili više prava ali ne i dužnosti, poput toga da izdržava dete. Ukoliko je porodični spor pokrenut a potrebno je da se reši i pitanje vršenja roditeljskog prava, postoji mogućnost i da se zatraži da se o ovim pitanjima reši pre donošenja sudske odluke kroz zahtev za određivanje privremene mere. Tada je potrebno izneti postupajućem sudu argumente i dokaze koji ukazuju na to da je opravdano urediti ovo pitanje i pre donošenja presude.

Međutim, poseban problem predstavlja što pojedine sudije odbijaju da liše roditeljskog prava drugog roditelja koji odbija da učestvuje u ovim pitanjima, upravo se pozivajući na Zakon o prebivalištu i boravištu građana i Zakon o putnim ispravama. Smatramo da je u tom smislu neophodno uskladiti pozitivne propise, kako bi se obezbedilo ujednačeno postupanje u praksi.

Izvor: Vebsajt Lawlife, Ivana Mažar, advokat u AK Anđelković, 17.10.2024.
Naslov: Redakcija